nedjelja, 25.05.2008.

Mislim da Vam ne treba nekakvo posebno objašnjenje. Prestala sam. Do daljnjega. Dok se ne vratim. Ako se vratim. Čitam, ne komentiram.

-Norah-

utorak, 22.04.2008.

Now you're gone

Lana je, nečitljivog izraza lica, gledala u magloviti krajolik prekriven bijelim prekrivačem. Osjetivši ubod ljutnje radi njenog ignoriranja, pomalo živčano uzdahnem: "Slušaš li ti mene uopće?"
Okrenula se od prozora i pogledala me. "Slušam, i pokušavam smisliti što da ti pametno kažem."
Opet moj uzdah. Živcirala me cijela situacija, živciralo me podrhtavanje vlaka, a još me više živcirala činjenica da sam živčana.
"We've waited far too long to watch it all crash and fall trough, so when you fell like shit you've gotta keep on puhin'", pjevušila sam, pokušavajući naći 'duševni mir', no to je ionako bilo bespotrebno.
"I šta ćeš sad?" upitala je Lana.
Okrenula sam očima. "Da to znam, bih li išla pitati tebe?"
"Sorry što na rečenicu 'Sviđa mi se Oleg, ali još volim Nathana' ne mogu naći nikakav razuman odgovor u roku od 30 sekundi", odgovorila je jednoličnim tonom.
"Znam, znam...ali kad je tako frustrirajuće!" bijesno sam bacila blok za crtanje na suprotnu stranu odjeljka. Podigla je obrve, a ja sam na to samo slegnula ramenima.
"Rekla si da ideš kod njega za praznike?" upitala je, zanemarivši moj živčani ispad.
"Da...prekosutra."
"Pa, odi i vidi kak će tamo bit, pa još malo razmisli o svemu. To je najbolje kaj ja mogu smislit."
Obje smo zašutjele. Promatrala sam odjeljak. Poznata smeđe-crvena sjedala sada su se činila pomalo stranim, kao i škripa pri otvaranju vrata. Smučilo mi se na pomisao o odlasku iz Hogwartsa jednom zauvjek. Ali to je ionako bilo par godina ispred mene. Nisam se trebala brinuti. Bar ne još.
Na vratima je stajala Dora.
"Čuj", rekla je, obraćajući se Lani, "Nathan te pozvao u vikendicu njegovih staraca. Stacy ide." Pogledala me, pomalo sućutno, a ja sam odvratila pogled s izrazom gađenja. Mrzila sam kada me ljudi sažaljevaju.
"I?" upitala je u očekivanju.
"Mislim da ću ići", Lana je odgovorila, kraičkom oka promatravši moju reakciju. Kao da ne kužim.
"Boli me kurac, ionako idem kod Ozrena", obavijestila sam ih, ponašajući se kao da mi nije stalo.
"Norah...." započela je Dora, no ja sam je zaustavila zamahom ruke.
"Nije mi stalo, stvarno, nećemo opet voditi taj razgovor."
Zavladala je tišina, jedna od neugodnijih u ovom društvu.
"Nego, idem ja onda..." Začulo se zatvaranje vrata.
"Zašto joj nisi rekla?" Lana me napala čim su se vrata za Dorom zatvorila.
"Time ne bih postigla ništa", mirno sam odgovorila. Stanka.
"Što?" upitala sam, primjetivši njen odsutni pogled.
"Ne, samo sam mislila...mi smo, sve tri, najbolje frendice. Čudno mi je, da znam, a ona ne."
"Sve je u zadnje vrijeme čudno", odvratila sam, zatvorivši tu temu.

***

Istupivši nogom iz vlaka, duboko sam udahnula. Da, osjećala sam londonski smog i poznati miris parne lokomotive. Bila sam doma.
Požurila sam pronaći svoju prtljagu, a zatim se, sa preteškim kovčegom u rukama osvrnula u potrazi za svojom majkom. Stajala je ispod sata mašući mi, s osmijehom preko cijelog lica. Odlučnim korakom, krenula sam prema njoj.
"Ej, dušo!" pozdravila je i čvrsto me zagrlila. Zalijepila sam joj pusu u obraz i odvojila se.
"Bok, mama", odvratila sam pozdrav.
"Imam nešto za tebe", rekla je i pružila mi kutiju srednje veličine s crvenom mašnom.
"Da otvorim sada?" upitala sam s osmijehom. Kimnula je. Odvezala sam mašnu i strgnula papir. Ugledala sam potpuno novi, crni, moderni mobitel. Na preklapanje.
"Ajme, mama, predivan je! Hvala!" zagrlila sam je još jednom.
"Hoćemo?" pogledala me.
"Aha", nasmiješila sam se i uhvatila je za ruku. Par trenutaka kasnije, našla sam se u svom toplom domu. Drvce je već bilo okićeno i cijeli stan je bio uređen.
"Znam da te stvarčice sada ima stvarno mnogo čarobnjačke djece, pa se možeš čuti sa svojima", nastavila je pričati, "a kad smo već kod toga tko se čuje s kim, gospođa Parkinson i ja smo razgovarale, pa sam zaključila da možeš ići kod tog malog Ozrena."
Nasmiješila sam se, uzela kovčeg i zaputila se prema svojoj sobi.
"Ali tek za 2 dana", dodala je.
"Znam mama, pa neću te ostaviti samu za Božić!" doviknula sam prije nego što sam zatvorila vrata.
Raspremivši stvari zaključala sam vrata zahrđalim mjedenim ključem i zapalila cigaretu. Na radiju je svirala pjesma "Now you're gone". Sjela sam na krevet i izležavajući se promatrala svoju sobu. Pogled mi je zastao na panou obješenom iznad radnog stola, na kojemu su bili obješeni neki crteži, biseri koje sam zapisivala tijekom nastave i par slika. Na jednoj od njih ugledala sam Nathana.
Pa, to nije bilo za neočekivati. Mislim, nisam bila ovdje od ljeta.
Besmisleno sam buljila u tu sliku više od minute. Nisam ustala i zapalila je, niti je poderala. Nisam je čak ni maknula iz vidokruga. Umornim pokretima ugasila sam cigaretu i zaklopila oči. Nakon par trenutaka, utonula sam u san.

Probudila me zvonjava mobitela. Lijeno sam ga dohvatila s poda i javila se.
"Halo?"
"Pogodi ko je!" vrisnula je Dora.
"Hmm...vriskica? Znaš, neki ljudi spavaju", dodala sam mrzovoljno. Rijetki su bili dani kad bih se probudila sretna i kad ne bih štedjela na riječima.
"Sad je 19 sati, rijetki ljudi spavaju. Nisam znala da si postala penzioner. Uglavnom, ja sam u Zakutnoj, Alexis ima nekog posla pa sam došla s njim. Stoga, alarm svim umirovljenicima-nacrtajte se u Šupljem za 10 minuta", bila je dobro raspoložena.
"20", pregovarala sam, "ne stignem se spremiti."
"Šminkerice! Imaš 15. I bolje ti je da ne popušim cijelu kutiju čekajući te, inače mi kupuješ novu!"
"Volim i ja tebe. Stižem za 20 minuta", rekla sam, i poklopila prije no što se stigla usprotiviti.

Pola sata kasnije, sjedila sam u Šupljem Kotliću, umorno buljeći u polupraznu šalicu tople čokolade. Iako je u gostionici bila prilično bučno, za zadnjim stolom u kutu vladao je muk. Kružila sam prstom po rubu šalice, potpuno nezainteresirano. Ignorirala sam Dorin prodoran pogled, koji me pokušavao natjerati da nešto kažem.
"Mislim da bih se bolje zabavljala da sam sama", naglasila je zadnju riječ.
"Onda me nisi trebala pozvati", odgovorila sam jednoličnim tonom.
"Božić je! Malo veselja?" upitala je sa smiješkom.
"Otkad si ti blagdanski tip?" nasmijala sam se, ali nekakvim turobnim, nepoznatim smijehom.
"Imaš pravo, od nikad", rekla je i slegnula ramenima, zavalivši se natrag na naslon stolice. Začuo se glasnan tresak zatvaranja vrata uzrokovan vjetrom, no ni jedna od nas nije reagirala. Dok sekundu kasnije nismo čule dobro poznat, veseo smijeh. Dora se automatski uspravila, dok sam ja pokušavala složiti ravnodušnu krinku. Pogledala je prvo mene, zatim u smjeru šanka, a onda ponovo mene. Kako je brže pogledavala malo tamo malo mene, znala sam da se približava. Uskoro sam mu mogla čuti i korake.
"Bok", pozdravio je, veselim tonom. Prisilila sam se podignuti pogled.
"Bok", prozborile smo Dora i ja u isti glas, no s različitim prizvukom. Dora je zvučala kao da joj je drago što ga vidi, mada to nije bila baš najsretnija situacija, a ja, ja sam zvučala pribrano. Normalno. Ravnodušno. Pokušavala sam se praviti da ne primjećujem predivnu djevojku plave kose pored njega. Pokušavala sam je ne primjetiti.
"Pa, kako si?" upitala ga je Dora.
"Ide, ide. Vidimo se u subotu?" značajno ju je pogledao.
"Naravno", odgovorila je sa smiješkom.
"Idemo naći stol?" djevojka je progovorila. Zvučala je pomalo umišljeno, no ja se nisam obazirala.
"Aha", rekao je, a ona ga je zgrabila za ruku i povukla. "Sretan Božić!" nespretno je mahnuo.
"Sretan Božić", promrmljala sam, križajući ruke na prsima. Dora me gledala onim ispitivačkim pogledom, ali ovoga puta sigurna da neću progovoriti. Pokušavala me pročitati, vidjeti moju reakciju.
"Znaš, ona je samo zamjena", rekla je. Da, da, tješi me, sažaljevaj me, to volim. Poludit ću!
"Nije me briga." Tišina.
"Nitko je ni ne voli. Svi misle da je umišljena krava, što i je." Dodaješ sol na ranu.
"Super."
"Ziggie je rekao da imaš bolji šupak od nje", nasmijala se, očito se prisjećajući toga. Odjebi.
"Ne zanima me."
"Nije ju čak ni pozvao u vikendicu."
"JESAM REKLA DA ME NE ZANIMA!!!" bijesno sam viknula i ljutito ustala, rušeći pritom šalicu koja se uz glasan tresak razbila u tisuće komadića. Gurnula sam ruku u džep i bacila par galeona na stol. Uz sve oči uperene u mene, izjurila sam van, na snijeg.
Bijesno sam stupala kroz mećavu, stisnutih usnica i ljutitog izraza lica.
"Norah!" čula sam povik par metara iza sebe. Nastavila sam hodati.
"Daj stani, Norah!!!" Pravila sam se da je nečujem i udaljila se još nekoliko metara.
"Norah! Hoćeš li stati, molim te?" začulo se sa već poprilične udaljenosti. Nije to bio čak ni 'molim te' upućen od Dore...bilo je nešto u njenom tonu što me natjeralo da se okrenem. Stajala je, do koljena ukopana u snijeg, i gledala me. Polaganim koracima sam krenula prema njoj, a par sekundi kasnije i ona je krenula prema meni. Zastale smo kad nas je odvajalo još samo 40-ak centimetara.
"Oprosti", prošaputala sam, zbog zavijanja vjetra jedva čujno. Nakon trenutka tišine, oteo mi se jecaj i bacila sam se u njen zagrljaj.
"Sve je uredu", rekla je blago i zagrlila me još čvršće.

Kada se Dora konačno, ali naravno sasvim ljubazno riješila moje mame, gotovo sam potrčala prema svojoj sobi. Zavalila sam se na krevet, a Dora je za nama zaljučala vrata. Elegantno je odšetala do linije i pustila tihu glazbu u pozadini. Zapalivši cigaretu, sjela je nasuprot meni i s odlučnim izrazom na licu rekla: "A sada, sada ćeš mi ispričati što se točno dogodilo u Šupljem Kotliću."

"Ja znam da te on još uvijek voli", zaključila je nakon razgovora koji je trajao već skoro sat i pol.
"On je to rekao?" upitala sam, osjećajući kako se nekakva 'nada' budi u meni. Glupačo!, rekla sam sama sebi i zatomila taj osjećaj.
"Ne, ali ja to znam", tvrdila je ona.
Okrenula sam očima. "Da, ziher. Kak ti to možeš znat?"
"Norah, ja tebe i njega poznajem bolje nego što vi sami sebe poznajete. Vidim po njemu, po reakciji kada te neko spomene, po trudu koji je danas uložio da izgleda sretno, po tome kako oboje nastojite učiniti jedno drugog ljubomornim."
"Ona cura je bila prekrasna", nadovezala sam se.
"Ima deblje noge i veću škembu. Plus manje cice."
Nasmijala sam se. "Lijepo od tebe."
Uzdahnula je, onako kako samo ona to zna, u stilu nemoj-srat-joj-kak-me-ovo-živcira-kaj-se-tebi-sve-mora-crtat: "Ja ne vjerujem u ljubav. Ali ako postoje srodne duše, onda ste to Nathan", tu sam se ja trznula, navikavši na izbjegavanje tog imena, "onda ste to Nathan i ti."
Promeškoljila sam se. "Volim te, da znaš. Volim te najviše na svijetu."
Nasmijala se. "I ja tebe. A sada, kako planiramo riješiti problem pod šifriranim imenom "Sranje br. 666" iliti Olega?"
"Hej!" viknula sam, udarivši je plišanim zecom. "Ozren je presexy."
Pogledala me, pomalo prestrašeno. "Niste se vi valjda jebali???"
Okrenula sam glavu na drugu stranu, izbjegavajući njen pogled.
"Norah!" čula sam uzrujano upozorenje. Ustala sam s kreveta i odšetala do prozora, još uvijek odvraćajući pogled.
"Norah, ako si ti dala toj glupoj slytherinskoj šupčini, ja, ja ću te"
"Znači, sigurno bih upala na glumačku akademiju" okrenula sam se prema njoj, i prasnula u smijeh.

srijeda, 20.02.2008.

Down With The Sickness

Nalazila sam se u kabinetu Minerve McGonaglle. Njen radni stol stajao je odmaknut do kamina, a prostoriju je osvjetljavala slaba svijetlost svijeća. Ja sam stajala na sredini, stišćući šake s izrazom koncentracije na licu. Prof. McGonaglle me mirno promatrala.
"Svaki atom, Norah. Pokreni svaki atom u svom tijelu", ohrabrivala me. Glava mi je pucala. Htjela sam razbiti i nju i cijeli jebeno uglađeno uređeni kabinet.
Još jednom sam čvrsto napela sve mišiće i pomislila: Snažnija. Moćnija. Sasvim drugačija.
Zatvorila sam oči i potpuno se koncentrirala. Osjetila sam kako mi trnci klize niz leđa. Nakon što se nekoliko sekundi ništa nije događalo, uzdahnula sam.

Nisam uspjela.

Preobrazba u životinju bila je jako zahtjevna i nije se mogla naučiti za mjesec dana "instrukcija". A ni te instrukcije nisu bile baš nešto. Uostalom, ne može ti nitko drugi pomoći kad posao moraš odraditi sam.
Jaka snaga volje, to je bio ključni sastojak.
A ja je nakon ne znam kojeg neuspjelog pokušaja zasigurno više nisam imala. Mcgonagllica je rekla da nakon prvog preobražaja postane lako.
Da, zgađeno sam pomislila. Samo što ja nisam uspjela doći do tog prvog.
"Ide to tebi, ali moraš se još više koncentrirati", rekla je McGonagllica.
"Ako se čovjek uopće može koncentrirati više od toga..." namršteno sam promrmljala.
"Dobro, dosta je za danas, možeš ići", pravila se da me nije čula. Trzajem štapića vratila je stol na mjesto.
"Doviđenja profesorice", pozdravila sam.
"Doviđenja", začula sam iza sebe, zatvarajući vrata.
Polako sam krenula prema Myrtlinom zahodu. U prolazu sam srela samo grupicu Ravenclawa i nekoliko Slytherina. Izgleda da je većina ljudi u društvenim prostorijama. Na toplom, pomislila sam.

Ušavši u zahod spustila sam torbu i sjela pripalivši ne znam koju cigaretu danas. Pod prekriven kamenim pločama doslovno je zračio hladnoćom, ali trenutno sam bila prezamišljena da be me zamaralo nešto tako jednostavno i stvarno kao što je hladnoća. Jedva sam čekala otići doma.
Po prvi put u životu, bilo mi je dosta Hogwartsa.
Iz smjera vrata začuo se škljocaj fotoaparata. Refleksno sam okrenula glavu prema izvoru zvuka i ugledala Ozrena. Skočila sam na noge i poljubila ga. On me nježno prislonio uz zid od čega me prošla jeza. Prolazila sam mu kroz kosu, a njegove ruke su bile ispod moje majice.
"Khm", začulo se s vrata. Ozzy se ležerno odmaknuo od mene i pogledom sam zahvatila Doru koja je stajala na vratima.
"Dobro, a tko je tebe tu zvao?" arogantno joj je rekao. Prekorila sam ga pogledom, a zatim se okrenula Dori uz smiješak.
"Reci", klimnula sam prema njoj.
"Trebala sam", zastala je, namrštila se i odmahnula rukom, "...ma zapravo, ništa." Teatralno se okrenula na peti i otišla.
"Ovo je bilo brzo", Ozzy se nasmiješio i prišao mi. "Da nastavimo gdje smo stali?"
Mrzovoljno sam odmahnula glavom. Nakon par sekundi tišine, okrenula sam se prema njemu i pogledala ga u oči.
"Oprosti, moram ići“, rekla sam i podignuvši torbu s poda odjurila uz tresak vrata.

***

"Djed Mraz", kimnula sam Debeloj dami na ulazu u društvenu prostoriju. Uz malo prenaglašen naklon, pustila me unutra. Bilo je bučno, ugodno i ljudi su se smijali. Točno onakva atmosfera kakvu trenutno nisam željela gledati. Povraćalo mi se od sreće i blagdanske euforije. Jebeni Božić.
Bezvoljno sam se progurala kroz skupinu učenika 4. godine i ušla na stepenište ženskih spavaonica. Odozgora se čula vika. Penjajući se sve više, shvatila sam da dolazi iz naše spavaonice.
Duboko udahnuvši, gurnula sam vrata i ušla unutra.
"Prokleto glup!!! Mogao si me ubiti, kretenu!" vrištala je Dora mašući rukama.
"Ne pretjerujmo, gospođice Mist", sjedivši na krevetu, Ian je skupio prste baš onako kako to Dumbledore radi i kimnuo mi glavom na pozdrav. Na glavi je imao jelenje rogove sa zvončićima. Nisam mogla ne nasmijati se toj sceni.
„A šta se ti smiješ?“ upitala je Dora s rukama na bokovima.
„Ian...možeš nam dati malo prostora?“ zamolila sam, imajući predosjećaj što slijedi.
„Ne, pusti ga, nek ostane! Nek čuje što imaš za reći o njemu i njegovim prijateljima samo zato što se druže s Nathanom!“ bijesno je siktala.
„Ovdje se uopće ne radi o Nathanu!“ derala sam se. „Radi se o tebi! Ti očito ne shvaćaš da imaš i druge prijatelje, ili te jednostavno nije jebeno briga za njih! Zapravo, kad razmislim, to i je slično tebi...“ zvučalo je kao da mi se upalila lampica iznad glave.
„Joj, daj šuti! A ti kao imaš vremena za nešto osim žvaljakanje s onom arogantnom seksističkom slytherinskom svinjom?“ prekrižila je ruke.
„A šta ste onda vas dvoje?!“ pokazala sam na nju i okrenula se prema mjestu gdje je prije nekoliko trenutaka stajao Ian. Više ga nije bilo. „Dobro, ti i Ian, pošto njega očito nema...“ uzdahnula sam i sjela na krevet. „Znaš, ovo je postalo naporno. Ovo nije prijateljstvo.“
Tišina s druge strane.
„Znaš da sam prekinula sa Seamusom?“ tiho je rekla.
„Ne“, odgovorila sam. „Zašto?“
„Zbog varanja. Zbog mene i moje nesposobnosti...“
„...da izražavaš svoje osjećaje“, nadopunila sam je.
„Da“, složila se.
„Nema veze, ionako nisi ti kriva...uostalom, tko te dovoljno poznaje može odrediti što donekle osijećaš“, dodala sam. Trenutak sam je gledala, a zatim upitala: „Nije te valjda pogodilo?“
„Pa bila sam jebeno vezana za njega! Nisam ni ja totalna bezosjećajna kuja! Bar ne uvijek.“
„Da, ali gledaj to ovako: sad se možeš bariti s Ianom pred svima! Uostalom, uvijek ti ostaje Caleb...“ nasmiješila sam se.
„Totalno nećemo razgovarati o njemu!“ usprotivila se.
„O da, hoćemo!“ nasmijala sam se.
Pola sata nakon toga, spavale smo ko zaklane.

***


Ponavljala se noćna mora koja me pratila već tjednima.
U njoj se odigravala jedna scena iz mog života, scena koju još nisam zaboravila. Kolikogod se trudila uvjeriti samu sebe u suprotno.
Nalazila sam se u hodniku ispred ulaza u društvenu. Sve se odvijalo kao u stvarnosti-samo su slike bile izoštrenije, jer mi oči ovoga puta nisu bile napunjene suzama.
Teški koraci udaljavali su se niz hodnik. Pratilo ih je zveckanje lanaca i lupkanje kiše o staklo. U daljini se, poput basa, čula grmljavina.
Kao da je ta mješavina zvukova imala nekakav posebni učinak na mene, koljena su mi počela popuštati. Malo je falilo da ne padnem na pod. Bila sam u šoku. Srce mi se slamalo, a njegove krhotine su poput stakla probadale svaki djelić mog tijela. Gotovo sam mogla osjetiti da svi razlozi zbog kojih sam mislila da vrijedi živjeti napuštaju moje biće, kao što duša poslije smrti napušta tijelo.
No u snu je nešto bilo drugačije. Nešto što se u stvarnosti nije dogodilo.
Prilika je zastala na kraju hodnika. Kao u usporenom filmu, okrenula je glavu prema meni. Moje oči susrele su se s njegovima.

Osjetila sam nešto na ramenu. Ignoriravši dodir, nastavila sam spavati. No dotična osoba očito je bila odlučna u namjeri da me probudi.
"Norah!"
Pokušavala sam otvoriti oči, neprestano trepćući. Kapci su mi bili teški, kao da nisam spavala noćima.
"Daj, diži se! Doručak je za 10 minuta, a ti nisi još ni knjige spremila." Sada sam već bila napola budna i shvatila sam da je osoba koja me tjera da ustanem Lana.
"Okej, okej", promrmljala sam kroz pokrivač povučen preko lica. "Idem."
Nekoliko minuta kasnije, s torbom punom teških knjiga, trčala sam hodnikom za Lanom.
"Daj čekaj!" zaderala sam se.
Usporila je, a ja sam ubrzala ne bih li je sustigla.
"Ti si stvarno psihopat", izdahnula sam kad sam konačno stigla do nje, umorna od trčanja.
"Jebiga, kad imaš pušačka pluća", odbrusila mi je.
"Javila se Sveta Lana", nasmijala sam se.
"Sveta Lana nije raspoložena za ovakve "razgovore"", rekla je i nastavila hodati.

Stigle smo u Veliku dvoranu s popriličnim zakašnjenjem. Većina učenika je već bila krenula na predavanja, pa smo sjele do Lavander i Parvati, jedinih preostalih Gryffindora s pete godine.
"Jutro, cure", pozdravile su u isti glas i počele se smijati. Onako hihotavo, pretjerano slatkasto i ženskasto. Došlo mi je da ih pogodim nekom težom kletvom. Ili da jednostavno povratim.
"Kako kome", odgovorila sam. Ovo nije bio najbolji trenutak za razgovor s dvijema glupačama kao što su one. Bar ne što se mene tiče..
"Praznici, ha?" upitala je Lana, pokušavajući spasiti ono što bi samo Lavander nazvala „razgovorom“.
"Daaa...Idem u Italiju na skijanje...mmm...jedva čekam. Upoznala sam tako slatkog Talijana prošle godine, iz Verone", Lavander se razvezala.
Budući da nitko drugi nije bio raspoložen, pustile smo je da brblja. S povremenim, "aha", "da" i "totalno" kada je trebalo nešto reći. I prije nego što sam strpala u usta osmi kroasan ovoga jutra, već smo bile pred učionicom Obrane od mračnih sila.
Dobacivši im još jedan "bok", Lana i ja smo bile gotove s mojom, već drugom noćnom morom danas. A ja, još uvijek pospana, nisam ni slutila da treća tek počinje.
Smjestivši se u desnu klupu predzadnjeg reda kraj prozora, otovorila sam "Teorije obrambene magije" Wilberta Slinkharda i počela čitati deveto poglavlje.
Imajući na umu da ove godine polažem ČAS-ove, sjetila sam se svih čarolija iz predhodnih poglavlja koje sam trebala biti sposobna izvesti. Kravetina.
Da, bila je to savršena riječ za opis moje predrage profesorice Dolores Umbridge. Izvadila sam komad pergametna, i u nedostatku neke zanimacije počela crtkarati. Čulo se samo listanje knjiga i povremeni khm, khm profesorice Umbridge. Lagano levitirajući, na tamnu površinu stola spustio se mali komadić pergamenta.

petak, 23.11.2007.

He can't be a man 'couse he doesn't smoke the same cigarets like me

Bacila sam još jedan pogled na svoju siluetu u zrcalu, prije nego što sam se užurbano klepećući martama spustila niz stepenice.
"Ajde, Norah, sigurno super izgledaš... jel se možeš malo požurit, mislim da ćemo zakasniti?" Alan je pričao, više sam sa sobom nego sa mnom.
Otvorila sam vrata sišla u društvenu. Dok sam hodala prema njemu, zapela sam za tepih i skoro pala. Samo mi je još to trebalo da večer bude savršena, pomislila sam.
"Evo me, što si tako nestrpljiv?" upitala sam popravljajući nabore na haljini.
"Pa ne želiš valjda da ljudi o nama pričaju kojekakve stvari zašto smo zakasnili?" vragolasto se nasmiješio.
Lupivši ga rukom po ramenu, pogled sam zaustavila na satu i shvatila da već debelo kasnimo. Trkom smo požurili do Velike dvorane, prolazeći kroz potpuno prazne hodnike. Odškrinula sam vrata najtiše što sam mogla i ušla. Alan me slijedio. Nadali smo se da smo ušli nezamijećeni, no našu je nadu ubila grupica Slytherina koja nas je pozdravila svojim upečatljivim cerekom i značajnim pogledima. Ali to me nije nimalo uznemirilo, barem dok u toj grupici nisam opazila Ozrena. Za razliku od drugih, on se nije kreveljio. Dopustila sam si mali smiješak u kutu usana. Izgledao je tako savršeno.
Ubrzanim korakom krenuli smo prema našim uobičajenim mjestima. Cijela ekipa je već bila tamo, pa smo se jedva nekako ugurali između Dore i Evelyn.
"Ej." prošaputala sam pozdrav, jer je Dumbledore upravo počinjao govor. Nisam se mogla usredotočiti na riječi, samo sam se divila ljepoti Velike dvorane. Šišmiši su letjeli visoko, blizu začaranog stropa. Na sigurnoj udaljenosti, primjetila sam vrteći pramen kose oko prsta. Bili su stvarni...bili su živi. Pomalo sablasni, ipak. Dvoranu su osvjetljavale svijeće koje su lebdjele nekoliko metara iznad naših glava, ali to je bila pojava na koju sam se već toliko navikla da me se uopće nije dojmila.
Ali jelo... ne znam čega te večeri nije bilo na stolu. Sve je izgledalo tako primamljivo... i ne samo izgledalo, topilo se u ustima.
Ipak, nisam si mogla pomoći da se cijele večeri ne okrećem i ne bacam pogled prema najprimamljivijoj stvari u dvorani, koja se nalazila za slytherinskim stolom. Ponašam se kao neka mala glupačica, jedna od onih kojima se običavam smijati. Nečiji grubi udarac laktom u rebra prekinuo me u razmišljanju.
"Dorice, zar stvarno nije postojao nježniji način?" sarkastično sam dobacila.
"Ne, mislim da nije. Budući da stalno blejiš u ono tamo." pokazala je prstom u Ozrena.
"Zar te mama nije učila da se ne pokazuje prstom u javnosti?" nacerila sam se.
"Ha-ha. Daj stvarno, zar te zanima taj kreten? Mislim, bleiš u skupinu smrdljivih slytherinskih govana kao da su bogovi." prokomentirala je. Potražila sam Ozrena pogledom, ali ni njega ni njegovih prijatelja nije bilo.
"Pa ne znam ja dal me zanima, možda bi ti i znala odgovor da sa mnom provodiš neko vrijeme, umjesto da stalno visiš u ravenclawskim spavaonicama sa skupinom amaterskih pedera..." ogorčeno sam odgovorila.
"Nisu ni amateri ni pederi, osim ako si ti muško. Sama si si kriva što više ne možeš ići sa mnom." rekla je uzimajući desert.
"Joj daj odjebi s tim, molim te. Boli me kurac, gotovo je." namrštila sam se i okrenula prema Evelyn. Razmislila sam par trenutaka, a onda upitala:
"Jel postoji način da me odvedeš na haloween party u slytherinsku društvenu prostoriju?"
"Za sve postoji način." odgovorila je uzvraćajući smiješkom.
Desetak minuta kasnije hodale smo mračnim hodnicima. Još se uvijek mogla čuti verva učeničkih glasova koja je dopirala iz smijera Velike dvorane.
"Sad, probaj zapamtiti put, jer te neću moći stalno voditi...a imam razloga vjerovati da ćeš tu prostoriju od danas malo češće posjećivati." zahihotala je.
Kada smo došli na kameno stubište i počeli se spuštati prema tamnici, polako su me probadali trnci. Tamo ne poznam nikoga, većina ljudi su mi neprijatelji. Glavom mi je prošla slika crnokose djevojke. Naravno, Simbellmyne. Kako sam mogla zaboraviti taj sićušni detaljčić? Da, ova večer će se definitivno pretvoriti u katastrofu. Što smo se više približavale imala sam osjećaj da čujem samo svoje srce kako užurbano lupa, a ne tupe udarce marta koji odjekuju stubištem.
"Evo, jesi spremna?" rekla je kad smo zastali ispred slytherinskog ulaza u društvenu.
"Nadam se da jesam." uzvratila sam s određenim uzdahom, koji nije zvučao previše oduševljeno.
Uskoro sam se našla u lijepo uređenoj prostoriji. Bilo je mračno, zasjenjene zelene svijetiljke osvjetljavale su prostoriju niskog stropa. Naviknuta na visoki strop gryffindorske kule osijećala sam se pomalo klaustrofobično. Sav namještaj bio je od tamnog drveta, presvučen zelenim satenom sa srebrnkastim detaljima. Bilo je toliko ljudi, da nisam znala gdje da krenem. Glazba je treštala i zaglušivala me. Evelyn je zgrabila moju ruku i odvela do kuta prostorije. Tamo se nalazila skupina raspjevanih i poprilično pijanih dečki. Nije mi trebalo dugo da među njima primijetim Ozrena, koji se, naprotiv, činio sasvim trijeznim. Dok sam ga ja promatrala, ispred mene je stao jedan visoki dečko, koji je poprilično zaudarao na plamenviski.
"Ej mačko. Ja sam Zabini." rekao je i unio mi se u lice, tako da sam sad morala prepoznati njegovo lice, čak i u mraku. Iako sam ga smatrala poprilično zgodnim, stajao je malo preblizu. Odmaknula sam se korak unazad. Nisam došla ovdje zbog njega.
"Zabini, kontroliraj se. Čisto sumnjam da cura želi da je siluješ." dobacio je Ozren. Ja sam ga samo zahvalno pogledala, dok se Evelyn cerila ko luda.
"Ozzy-Norah Alicia, Norah-Ozren." upoznala nas je.
"Drago mi je." uputila sam mu nešto što je trebao biti zasljepljujući osmijeh. Pogledao me sa sličnim smiješkom, a ja sam mu uzvraćala kolikogod sam mogla. U toj komunikaciji bez riječi, koja je trajala neobično dugo, prekinuo nas je za moj ukus malo previsok glas koji je dozivao: "Ozzy, Ozzy!!!" Okrenula sam se da vidim tko dolazi. Raspoloženje mi se naglo pokvarilo.
"Trebamo te da sviraš." mirno ga je obavijestila. On je slegnuo ramenima, dobacio mi žao-mi-je pogled na odlasku i nestao.
"Simbellmyne." pozdravila sam.
"Norah." odvratila je ne prikrivajući posprdni smiješak. Obuzdala sam se da joj ne uputim jedan od onih pogleda koji ubijaju.
"Norah..." zaustila je Ev.
"Da?"
"Ja sam sad mislila ići, ako nije bed..."
"Ma neka. Idem s tobom. Nemam ovdje više što raditi." odgovorila sam nehajnim tonom i pošla za njom kroz gužvu. Kad smo se uspele uz stepenice, zastala sam.
"Hej, ja ću malo prošetati, ako nemaš ništa protiv." rekla sam i okrenula se.
"Samo požuri, neće više biti alkohola!" doviknula mi je. Potiho sam se nasmijala i nastavila u svom pravcu. Nakon nekoliko minuta učinilo mi se da sam čula nečije korake. Požurila sam, primjetivši da mi je postalo hladno. Nekoliko sekundi kasnije, ukipila sam se na mjestu i počela smijati. Koja sam ja paranoična pičkica!
Išla sam dužim putem prema kuli. Htjela sam biti sama, barem malo. Voljela sam te mračne hodnike. Sada su bili pusti. Počela je kiša, čula sam je kako udara na hladna prozorska stakla. Zaklopila sam oči, uživajući u tom zvuku. Oduvijek sam voljela kišu.
Odjednom su me zgrabile nečije snažne ruke. Jednom mi je držao zapešća na leđima, a drugu stavio na usta da ne mogu ni glasa pustiti. Trnci su mi prošli niz vrat. Štapić mi je bio u marti, nikako nisam mogla do njega. Koja sam ja glupača. Pokušala sam se oteti, ali on je bio jači. Osijećala sam neki poznat miris, koji mi je ulijevao osijećaj sigurnosti. Kao da se zapravo ne bih trebala bojati. Polako sam se opustila.
Okrenuo me prema sebi. Miris je postao još jači, intenzivniji-privlačio me poput magneta. U tami sam uspjela razabrati dva zelena oka.
Ne znam koji me točno osjećaj obuzeo, olakšanje ili uzbuđenje, ili oboje odjednom. Sagnuo se i njegove tople, meke usne dotaknule su moje takvom silinom, a opet tako nježno da sam se skoro onesvijestila. Osjećala sam kako popušta stisak i uskoro su moje ruke bile oko njegovog vrata. On me čvrsto primio oko struka, kao da ne želi da odem. A ja sam mu uzvraćala poljupce jedan za drugim, ne želeći ikad prestati.

P.s. Da, da, ubijte me :D:D:D:D!!! Mislim svi vi kojima se Ozzie ne sviđa. I znam da je ovo na kraju sladunjavo...jebiga!!!!!!!!!!
Pusa!

-Norah-

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.